"U normalnom životu ne možete razumjeti čovjeka u potpunosti. Ali u ratu, ljudi vam pokažu sve one skrivene, najdublje slojeve svog karaktera", kazao je u razgovoru za !Odgovor Mohsen Rastani, jedan od najznačajnijih iranskih dokumentarnih fotografa.
Rastani je tokom svoje karijere dokumentovao društvene i humanitarne teme u različitim kriznim i poslijeratnim područjima, uključujući Bosnu i Hercegovinu od 1994. do sredine 1996, kada je snimio fotografije u Sarajevu, Tuzli i Mostaru. Fotografije je izlagao na brojnim izložbama u Iranu i drugim zemljama, između kojih su najznačajnije na Venecijanskom bijenalu 2011. i u Muzeju moderne umjetnosti u Parizu 2014. godine. Danas Mohsen Rastani živi i radi u Njemačkoj.
U okviru saradnje Ministarstva za boračka pitanja Kantona Sarajevo, Univerziteta u Sarajevu i WARM Festivala, u Memorijalnom centru Sarajevo od 4. do 17. juna 2026. bit će otvorena izložba njegovih fotografija.
On je u izuzetno emotivnom razgovoru za portal !Odgovor govorio o svojim sarajevskim danima, tajni njegove čuvene "bijele pozadine", susretu sa mudrim bosanskim sahačijom koji mu je vratio nadu i o tome kako danas u fotografiji pronalazi snagu i spas.
!Odgovor: Nakon dugo vremena ponovo ste u Sarajevu. Kako danas gledate na svoj odnos s ovim gradom i šta Sarajevo predstavlja i znači za Vas? Rastani: Kada sam prije otprilike 30 godina došao u Bosnu, to je bilo moje treće ratno iskustvo. Prethodno sam prošao kroz rat između Irana i Iraka, što je bilo moje prvo iskustvo, a zatim sam dvije godine proveo kao ratni fotograf u Libanu. Sarajevo i Bosna su bili moja treća stanica. Rat između Irana i Iraka počeo kada sam bio osamnaestogodišnji srednjoškolac, rođen sam i živio sam u gradu Horamšaheru, na jugu Irana, blizu same granice s Irakom. Naš grad je bio prvi na udaru kada su iračke snage napale moju zemlju. Za godinu i po dana potpuno su uništili grad, pretrpjeli smo oko 85 % oštećenja. Napalo nas je oko 13.000 vojnika sa 800 tenkova, a mi u to vrijeme nismo imali nikakvog iskustva. Svi smo bili mladi, studenti i učenici. Od cijelog naroda koji je ostao u Horamšaheru u tom trenutku, a bilo nas je oko 1.200, samo se nas 200 mladih moglo oduprijeti i boriti se protiv Iračana. Bilo je to strašno iskustvo, ali u Sarajevu je bilo potpuno drugačije. Ovdje ste mogli vidjeti kako život i rat stoje jedno pored drugog. Kroz razgovore sa samim sobom u tom periodu, počeo sam da prepoznajem istinsku ljudsku prirodu. Znate, svi ljudi u svom karakteru imaju mnogo slojeva. U normalnom životu ne možete ih sve razumjeti. Ali u ratu, ljudi vam pokažu sve te skrivene slojeve svog karaktera. Tada sam ih počeo shvatati mnogo bolje nego prije. Ti ljudi nisu imali novca, odjeće, hrane, posla, nade niti budućnosti.
Djeca su mi bila posebno zanimljiva. Bila su tako jadna i zbunjena, jer nisu shvatala šta se dešava. Često su pitala roditelje: "Šta se ovo dešava?". Zato sam se fokusirao na njih kad god bih ih sreo. Bosanski rat je za mene bio ogromno iskustvo – spoznaja o ratu, ali i o čovjeku. Mogao sam osjetiti njihovu tugu i usamljenost. Kada sam bio u Horamšaheru, nismo imali taj osjećaj jer smo bili velika zemlja i ljudi su imali gdje pobjeći da se spase. Međutim, ovdje u Sarajevu, naučio sam toliko toga od ljudi. Bili su tako ljubazni, susretljivi i prijateljski nastrojeni. Nisu imali ništa, apsolutno ništa, ali bi vas prihvatili i željeli vam pomoći. !Odgovor: Spomenuli ste i jednu anegdotu sa svojim fotoaparatom iz tog perioda? Rastani: Da, sjećam se, tokom rata moj fotoaparat – mislim da mi je bio drugi ili treći po redu, mehanički, analogni – bio je oštećen. Dio koji služi za okretanje i izmjenu filma se polomio. Mnogi su mi govorili: "Ne možeš to popraviti ovdje, rat je, nema servisa. Ako želiš da ga popraviš, moraš ga poslati u Njemačku." Bio sam očajan, jer se oko mene dešavalo toliko toga što sam želio zabilježiti kao fotograf "poslijeratnih stanja". Znate, tokom samog rata vidite samo haos, ali tek nakon rata primijetite detalje. Vidite ljude koji shvataju da su jedini preživjeli članovi svojih porodica. Kad god bih ih posjetio, prihvatali bi me jer su mislili da imam veze s međunarodnim organizacijama. Vadili bi fotografije iz džepova i pitali me: "Poznaješ li ga? Jesi li ga vidio? To je moj brat, izgubio sam ga, ne znam je li živ ili mrtav." Tada mi je jedan bosanski prijatelj rekao: "Znam jednog čovjeka, jako je mudar, ali on je sahačija (popravlja satove). Možda ti može pomoći." Iskreno, velika mi je želja da ga ponovo posjetim nakon 30 godina, ako je uopšte živ. Zaboravio sam mu ime i prezime, sjećam se samo da je imao problema s nogom dok je hodao. Kada sam ga našao i pitao može li mi popraviti aparat, pogledao ga je i rekao: "Pokušat ću. Moram ovaj dio napraviti ručno, imam neki poseban, sitan alat." I zaista je uspio! Nakon nekoliko dana, kada sam ga pitao koliko treba da mu platim, nije želio da uzme novac. Rekao je: "Ti si došao u našu zemlju da nam pomogneš. Ja moram pomoći tebi." Bili su tako siromašni, a tako ponosni. Nikada nigdje nisam sreo takve ljude. Kasnije sam ga pitao da mi napravi jednu bijelu pozadinu koju bih mogao nositi sa sobom u bolnice, na ulice ili u vojne kampove, kako bih mogao raditi portrete srednjim formatom. Rekao mi je da odem na čaršiju i kupim materijal za baner. Ja sam to kupio, a on mi je napravio veliku, prelijepu pozadinu i futrolu za nju. Kada sam odlazio iz Bosne nakon prvih poslijeratnih izbora, rekao sam mu: "Možda ću se vratiti, a ovo je preveliko da nosim sa sobom. Možeš li mi ovo sačuvati u podrumu?" Rekao je da hoće. Nisam se uspio vratiti tada, ali siguran sam da je taj čovjek živ, da bi je i danas čuvao za mene. Ta pozadina nosi previše uspomena.
!Odgovor: Upravo je bijela pozadina postala jedan od najprepoznatljivijih elemenata Vašeg rada. Da li je to prvenstveno umjetnički izbor ili za Vas ima dublje značenje? Rastani: Oboje. Znate, mi ljude obično posmatramo kroz njihovo okruženje, njihovu stvarnu pozadinu. Na primjer, vi sjedite ovdje i iza vas vidim kafić, ljude, scenu. Ali na takvoj fotografiji ne mogu se potpuno fokusirati na vaš karakter. Kada vas stavim ispred bijele pozadine, u prazan prostor, sav fokus je na vašem karakteru. Vaš karakter tada izlazi iz vašeg lica, vaše odjeće, vašeg stava. U to vrijeme želio sam zabilježiti čistu stvarnost i emocije na njihovim licima. Ta pozadina ima još jedno značenje. Kada vas posmatram u svakodnevnom životu, niste sami, oko vas je gužva. Ali kada osobu postavim ispred bijele pozadine, javljaju se dva osjećaja. Prvi je da mi pomaže da se fokusiram na nju, jer nema ničega drugog, ona je poput jedne jedine tačke na bijelom papiru. Drugi osjećaj je da kroz tu pozadinu vidim koliko su ti ljudi zapravo bili usamljeni. Htio sam da vidim ljudsku dušu. Ljudima sam objašnjavao da to nisu porodične ili studijske fotografije za uspomenu. Ljudi koji imaju iskustva s fotografisanjem obično pokušavaju zauzeti neku pozu. Ali ovi ljudi su bili previše umorni. Bez nade, bez posla. Kada je čovjek tužan u dubini svoje duše, on ne može da pozira. Zato je to bilo pravo vrijeme da ih stavim ispred te pozadine i dobijem potpuno prirodne reakcije. Molio bih ih: "Zaboravite na mene, zaboravite na kameru, ovdje ste samo vi." Zato su ti portreti na bijeloj pozadini tako moćni. Kada ih ljudi danas gledaju, oni utihnu i samo posmatraju.
!Odgovor: Imate mnogo fotografija djece iz Sarajeva. One su moćno vizuelno svjedočanstvo o ratnim dešavanjima. Kako danas gledate na te fotografije i kakve emocije one bude u Vama? Rastani: Odrasli ljudi razumiju šta se dešava i vide razliku između normalnog života i ratne krize. Ali djeca ne znaju. Ona misle da je to neka igra, iako su preplašena i plaču. Zamislite dijete od četiri ili pet godina koje gleda tako užasne događaje svojim očima. Ono ne može shvatiti šta je to. Za njega je to ružan san, film. A nemaju nikakvu zaštitu osim držanja za majku i oca. Moj unutrašnji osjećaj mi je govorio da moram gledati djecu više nego odrasle, jer su ona potpuno nezaštićena. I zaista volim djecu. Kada ste dijete, vaš um sve upija na drugačiji način. Želite duboko da saznate šta se dešava i zašto. Djeca stalno zapitkuju roditelje, a roditelji im moraju objašnjavati... Kako im uopšte odgovoriti? Da li lagati ili reći istinu? Djeca nisu mogla prepoznati šta je mašta, a šta stvarnost, jer su scene bile preteške za njihov um, za njihove oči.
Kada razmišljam o prošlosti, o tome da sam sa 18 godina ušao u rat, shvatam da me je to učinilo snažnim. Odrastao sam u teškoj situaciji i zato danas imam jak karakter. Mada... Moram vam reći da imam veliki problem u životu. Bolujem od raka. Ali moj karakter, moja duša i fotografija mi pomažu. Fotografija me spašava, ona je danas za mene poput lijeka. !Odgovor: Šta Vam je bilo najvažnije da uhvatite kroz objektiv? Strah, otpornost, svakodnevni život ili nešto drugo? Šta je ono što tražite u ljudskom licu? Rastani: Iskreno, ja sebe ne mogu nazvati fotografom. Kada me ljudi pitaju jesam li fotograf, kažem: "Ne, nisam. Ja samo imam fotoaparat." Jer biti fotograf nije lako. To ne znači da je svako ko ima aparat i koristi ga – fotograf. Ne, fotograf je specifična, čudna ličnost. Morate biti kreativni, imati svoj stil po kojem ste drugačiji, tako da niko ne može napraviti fotografiju kakvu vi pravite. Tek tada vas mogu nazvati fotografom. Ja do danas nisam uspio u potpunosti dostići svoj stil. To je jako teško. Danas je biti kreativan fotograf teže nego ikada prije, pored pametnih telefona, vještačke inteligencije (AI) i svega ostalog.
Ovaj svijet i postojanje su mi fascinantni. Često razmišljam o tome ko sam ja, šta znači postojati. Veoma sam osjetljiv na mnoge stvari. Kada pogledam ovu stolicu ovdje, pomislim kako i ona ima neki svoj specifičan život, ali to morate razumjeti. Želim je prikazati iz drugog ugla, pod drugim svjetlom, u drugoj formi. Ali od svega na svijetu, čovjek je najčudniji i najvažniji. Čovjeka je nemoguće u potpunosti shvatiti. U sebi nosi previše slojeva, previše tajni. I svi ljudi na svijetu su različiti, ne možete naći dva ista. Meni je oduvijek bilo najzanimljivije posmatrati i razumjeti čovjeka u trenucima krize. Njegov karakter u zdravom okruženju, kada nema bolesti i rata, često ostaje skriven. !Odgovor: Da li to znači da nam je potrebna kriza da bismo spoznali ko smo zapravo kao ljudska bića? Da li kriza izvlači ono najbolje ili ono najgore iz nas? Rastani: Moje mišljenje je da to nije vezano isključivo za krizu. I u vrijeme mira možete razumjeti ljude, ali u mirnodopsko vrijeme oni ne pokazuju sve svoje reakcije. U teškim vremenima ljudske reakcije vidite jasnije nego u miru. Vidite kako reaguju na strah, što je veoma važno. Tokom mira imamo nadu, posao, to ne znači da nemamo problema – život sam po sebi je problem, uvijek i svugdje, ali u ratu su reakcije drugačije.
Na primjer, u krizi najbolje vidite kako ljudi pomažu jedni drugima, ili obrnuto. Neki ljudi u ratu uopšte ne misle na druge, žele samo spasiti sebe. Ali u Bosni sam vidio toliko ljudi, posebno među muslimanima ovdje, koji su se držali zajedno i spašavali jedni druge, iako su izgubili sve; porodice, kuće... Sjećam se kada je rat stao i kada je potpisan sporazum. Bio sam u Sarajevu. Srbi su morali prihvatiti taj sporazum, napustiti sarajevska naselja i otići u brda, odakle su zapravo mnogi od njih i došli i odakle su kontrolisali i pucali na grad jer su imali jasan pogled. Na nekim mojim fotografijama možete vidjeti platna i paravane koji su se postavljali po gradu kako bi se ljudi sakrili od snajpera. U takvim trenucima, pamćenje i sjećanje postaju ključni za naš život. Sjećanje znači da imate pozadinu, ono vam govori ko ste, odakle dolazite, koji je izvor vašeg uma, iz koje kulture i porodice potičete. Bez sjećanja ne možemo ići naprijed. To je kao kada hodate – jedna noga je u budućnosti, a jedna u prošlosti. Da biste koračali, potrebna vam je prošlost. Zato je naslov moje izložbe "Stajanje u sjećanju" (Standing to Remember).
!Odgovor: Neke od Vaših fotografija će u četvrtak biti prikazane javnosti po prvi put. Kako odlučujete koje fotografije idu na izložbu, a koje ne? Rastani: To nije bio moj posao. Za ovu izložbu smo imali posebnog kustosa i tim, kao i gospodina Damira Šagolja. Njega izuzetno cijenim i volim. Upoznao sam ga prije nekoliko godina u Teheranu kada je pratio društvene i političke događaje u Iranu. On je zaista sjajan fotograf, veoma ozbiljan i profesionalan čovjek. Izuzetno mi je drago što se vratio i što živi u Sarajevu jer želi pomoći ljudima. Sada su osnovali fondaciju koja je fokusirana na istraživanje rata i ovakvih tema. Takvu organizaciju ne možete naći nigdje drugdje u Evropi, nikoga to ne zanima tako duboko. Ali Bosanci i ljudi poput Damira su osjetljivi na to, jer su prošli kroz ogroman i užasan rat. Kako zaboraviti da je u nekoliko dana ubijeno toliko hiljada ljudi, kako nemati osjećaja prema tome? Ti ljudi su odrasli u teškim situacijama i zato su tako snažni u duši i u onome što rade. !Odgovor: Kada danas gledate ratne fotografije iz aktuelnih sukoba iz Gaze, Irana, Sudana, Ukrajine – da li se sjetite svojih ličnih priča? Budi li to u Vama još veću empatiju prema tim ljudima? Rastani: Svijet je danas u užasnoj situaciji. Ljudi ne mogu kontrolisati sami sebe. Nalazimo se u 21. vijeku, prošli smo kroz Vijetnam, Drugi svjetski rat, ali čovječanstvo iz toga nije izvuklo nikakvu lekciju. Ljudi i dalje ratuju zbog biznisa, novca i moći. Pogledajte, naprimjer, danas imamo predsjednike poput Trumpa, to je lud čovjek. Meni je fascinantno da ljudi glasaju i biraju takve osobe za predsjednike, to znači da na svijetu ima mnogo ludih ljudi. Šta mi tu možemo učiniti?
S druge strane, digitalni svijet nam stvara probleme u međusobnim odnosima. Ranije smo imali stvarne, bliske odnose, a danas nemamo normalne ljudske odnose. Živimo u veoma lošem vremenu i niko ne zna kako ćemo prebroditi ovu situaciju. Danas moramo biti razumni i podržati razumne ljude, a ne lude. Svijet ima problem sa dvije vrste ljudi: političarima i biznismenima. Većina političara razmišlja samo o biznisu, a većina biznismena o tome kako da uđe u politiku. I šta nam preostaje između te dvije opcije? Prije ste mogli vjerovati nekome, a danas živimo pod stalnim stresom jer ne možete vjerovati nikome. Značenje stvarnosti se mijenja svaki dan. Svako ima svoju ideju o tome šta je stvarnost, mediji nam također stvaraju ogroman problem jer im više ne možete vjerovati. Jedino što nas može spasiti u ovoj situaciji jeste da budemo iskreni i da stalno preispitujemo stvari. Morate pitati: "Šta je ovo i zašto?", jer danas nismo sigurni kao prije.
Vjerujem da nam umjetnost može pomoći da imamo zdraviji život, mnogo više nego politika. Umjetnici su za mene izuzetno važni jer oni uvijek stoje na strani mira. Umjetnost je mir, a ne rat. Ako kažem da sam fotograf, koja je moja uloga tokom rata? Moja uloga mora biti mir. Nijedan fotograf ne ide na teren da bi podržao rat i nastavak rata, već da pokuša, ako je ikako moguće, da ga zaustavi. Za mene je zastrašujuće to što je ljudima danas postalo normalno da rat ubija ljude. Kada zločin postane normalna i uobičajena stvar, to je najveća kriza čovječanstva.
__
Published by Odgovor.ba in Bosnian on June 4, 2026.