Maj mi je uvijek bio tužan mjesec: moja porodica na jedan jednostavan i povučen način obilježava godišnjicu ubistva mog rahmetli brata. To mi znamo između sebe podijeliti, prešutiti dan, sjediti i često ne spomenuti ništa. U tišini tugovati, zamišljati i poželjeti da se vrijeme može vratiti. Ne zaslužuje svako naše suze i našu intimu; ne želite biti žrtva i da vas neko sažalijeva.
Puno mojih radnih kolega nije ni znalo da imam brata, zato što bih uvijek prikrio činjenicu da je ubijen i na taj način bih izbjegao da dodatno objašnjavam šta se desilo i kako. Ja sam to radio iz meni nekog nepoznatog razloga. Nikad nisam, niti govorim za Amela, u prošlom vremenu. Ja imam jednog brata, starijeg brata, ali je ubijen. Dešavalo se da ljudi nespretnim pitanjem neplanski saznaju da nije više među živima i dovedu se u situaciju da ne znaju šta bi i kako bi nastavili konverzaciju. Uvijek mi je bilo fascinantno da ljudi ne znaju da poprate dodatnim pitanjem, pitanjem koje iziskuje iskrenu empatiju i da samo kažu: Koliko je imao godina? Kako se zvao?
Takve bezdušne reakcije su mi govorile da ljude, ustvari, i ne zanima nečija ili moja tuga i zbog toga sam se još više zatvarao u sebe i nisam htio da vjerujem ljudima. Mi nikad nismo nikome ni govorili o tom danu i znalo se desiti da je godišnjica, a da se ljudi oko mene vesele, a ja, ne želeći privlačiti pažnju i nametati se kao žrtva, jednostavno se stoički adaptiram situaciji. Amela nismo kao porodica javno ni spominjali, a nismo ni pisali o njemu, sve dok nije pokrenut projekat Sniper Alley Photo.
Sasvim slučajno, sa projektom sam dobio i glas, bez plana i želje da budem u centru pažnje, ali sam se doveo u situaciju da govorim o sebi i sve više o Amelu rahmetli. Ideja same misije je bila da se pronađu fotografije kako mog brata i mene, tako i ostale djece koja su preživjela Opsadu. Pričajući i pišući o sebi i svom životu spoznao sam stvari koje prije nisam primjećivao. Plakao sam više za ovih sedam godina projekta nego prethodnih dvadeset i četiri. I sada, dok ovo pišem, pretresam ubjeđenja i dopunjujem izgubljena sjećanja. Učim o sebi, o svom gradu i o svom narodu. Samo prije sedam godina nisam imao jasnu sliku i vremensku liniju za dva masakra na Markalama. Sve ove godine nisam znao da je Amel već bio poginuo, pa da su se tek onda Markale desile u augustu 1995. godine. Srebrenice i 11. jula se ne sjećam nikako, a ni 25. maja i masakra na Kapiji. Sa Amelom je umrlo i vrijeme. Umrla je nada.
Ovaj datum, 5. maj, trajno je proglašen Danom žalosti u Kantonu Sarajevo kao Dan sjećanja na ubijenu djecu opkoljenog Sarajeva. To je dva dana nakon Amelove godišnjice, što mi maj čini dodatno tegobnim i bolnim. Moja mama nikad ne ide na mezar na dan ubistva svog sina. Ona ode dan prije ili dan poslije. Jednostavno taj dan, veoma opravdano i razumljivo, u njenom kalendaru ne postoji. Kako može ne postojati? Može ako ga pokušate izbrisati. Samo nestane. Ona taj dan želi da zaboravi kao i mnogi drugi roditelji.
Obilježavanje 5. maja i sjećanje na ubijenu djecu je možda i najbitniji dan za nove naraštaje malih Sarajlija. Naš pristup Agresiji i bol koju smo preživjeli ne može biti isti kao kod djece i tinejdžera koji danas imaju priredbu u znak svojih ubijenih vršnjaka. Danas i sutra, oni će da recituju poeziju, imaju performans u znak poštovanja, čitat će njihova imena, spustit će ljiljane na spomenik i podsjetiti nas da imamo djecu za budućnost, a mi smo njima dužni objasniti rat, genocid, opsadu i agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Moramo im ostaviti istinu o njihovim daidžama, amidžama, tetkama, rođacima, komšijama, koje nikad nisu upoznali. Prije svega moramo im ostaviti nadu i želju za borbom. Pokazati im put lavovske borbe šehida i onih koji su se suprotstavili dušmanima.
Šta bi život bio bez patnje i kakva bi svrha bila boriti se u životu bez nade u bolje sutra. Amel, ime koje i moj sin nosi, na arapskom znači nada, a kćerkino blagodat. Za sebe kažem i smatram da sam preživio genocid i da sam svjedok opsade Sarajeva, ali kada su moja djeca u pitanju onda sam borac za pravdu i istinu. U njihovim očima ja moram biti svjetlo i iskra ka dobru na putu pobjede. Mi smo ti koji odgajamo buduće ratnike. Jednostavno, nemam ja, niti iko drugi ko je preživio genocid, taj luksuz da drugima prepustimo da naše buduće Naniće, Vikiće, Hadžiće, Hujdure i sve druge sinove bosanske podučavaju o historiji drage nam otadžbine. Rad na projektu je prvobitno bio radi ubijene djece, ali je on zaista u konačnici za naraštaje koji tek dolaze.
Za našu djecu.
Čeljad Republike Bosne i Hercegovine.
Za nadu i blagodat naše domovine.
__
Published by Odgovor.ba in Bosnian on May 5, 2026.