Trideset je godina prošlo od ovih fotografija sa dženaze našeg Amela gdje moj rahmetli otac diktira i govori fotografima gdje da stanu i šta da uslikaju. Rukama im pokazuje da zabilježe godište njegovog šesneastogodišnjeg sina. Tada, sa svojih dvanaest godina ja to nisam shvatao i nije mi bilo jasno zašto on njima maše i govori da pređu ispred nas. Kako da ne poslušaju čovjeka kojem je ubijen sin. Oni su to i uradili, slikali su nas dvojicu kako “poziramo” pored Amelovog mezara. Na mojoj ruci visi njegov sat, Seiko 5 sa tragovima krvi i prevelikom narukvicom. Ja sam njega prisvojio odmah na putu ka bolnici dok je Amel još uvijek krvario u autu. Skinuo sam ga sa njega da ga neko slučajno ne bi uzeo. Momentalno je postao moj sat koji je bio umeljan tomplom Amelovom krvlju.
To mi nije smetalo i nisam ni primjećivao, nije bilo bitno, htio sam da budem veliki,
da budem kao svoj brat.
Naš otac je bio jedan sasvim običan insan, brutalno iskren, strog ali pravedan, jedan od onih namčorastih teških Bošnjaka iz naše književnosti. Nikad prihvaćen, odbačen od strane plitkih sitnih duša i polusvijeta, kako u familiji tako i komšiluku. Narodski rečeno ljut, sirov i nagao kao hazreti Omer. Za mnoge došljo, seljak, grmalj, fizikaner ali kao takav je vidio stvari na jedan drugačiji način, posmatrao je okolinu i svijet oko sebe, tražeći smisao u svemu. Maher za analiziranje i rasuđivanje situacija u društvu. Uočavao je detalje koje mnogi nisu shvatali i evo danas nakon trideset godina taj njegov pristup ima svoju težinu i važnost. Ono što je on započeo 1995. ja radim danas u 2025. godini. Njegova socijalna inteligencija, ustroj, konstantno zvocanje, njegov vaz i naravno DNK su me doveli ovdje gdje sam danas. Mi smo na silu, neželjeno, neplanski i bez nekog sistema postali čuvari istine. Pokazali smo i pokazujemo svijetu da je naš agresor ubijao djecu u porodilištu, na putu ka školi, na fudbalskim terenima, u redu za vodu, na sankanju, snajperom su zvjerski pucali bebama u glavu dok su ih majke držale u naramku.
Zbog te bolesne četničke ideologije i fašističke ideje velike Srbije, moj je otac tog Đurđevdana svog sina spustio u mezar i sjećam se da je godinama nakon toga uvijek govorio da ne želi nikome da ukopa svoje dijete. Želio je meni i sebi da ja njega spustim na vječni počinak, govoreći mi da treba da bude po redu i to se i desilo, 2016. godine je bilo po redu kako je i želio — spustio sam ga u mezar. Rahmet njegovoj napaćenoj duši.
Sam projekat je pokrenut radi ove iste dženaze. Htio sam pronaći slike mog, našeg Amela, dok je još uvijek živ na njima. Fotografije sa njegove dženaze su predstavljale smrt i kraj. Ovo je bio jedan novi početak mog života i nikad mi nisu ti prizori bili dragi i nisam im pridavao neku veću pažnju. Ja u nekom transu, sa tupim pogledom, odlutao u svom behutu, svijet oko mene je bio metež…
Ipak, na njima nema Amela.
Nekad 2018. godine kada je u planu bio naš projekat, gledao sam fotografije sa Kovača i izbrojao sam šest fotografa koji su bili prisutni da zabilježe našu tugu. Šest heroja koji i dan danas pate ili su patili zbog scena koje su vidjeli. Zbog svih horora kojem su svjedočili a nisu ništa mogli da urade, naše suze su osjetili i osjećaju na svojoj koži. Jedan od prisutnih je bio naš dragi i nažalost pokojni Danilo Krstanović, pokojna Anja Niedringhaus, naš legendarni fotograf Rikard Larma, Enric Martí i Chris Helgren. Šestog fotografa nisam mogao odmah naći i dugo mi je trebalo ne samo da ga lociram nego i da dobijem njegove fotografije. Luigi Baldelli, kojem se ovom prilikom zahvaljujem na ustupljenim slikama i na njegovom radu. Moram da napomenem da je na fotografiji i Muharem Osmanagić Hare, čovjek sa kamerom koji je i uradio video zapis ove dženaze. Kao i mnogi i on je jedan od onih neopjevanih rahmetli heroja.
Konačno dijelim ove slike i konačno pišem o svom ocu na ovaj način. Nerado ovo radim, sa jednom dozom gađenja, odvratno ogoljevanje intime ali isto tako tu je doza ponosa prema gromadi od čovjeka kakav je bio naš otac. Ako neću ja neće niko ni govoriti baš kao što niko nije ni Amela spominjao, zašto bi, kao da je nekome bio bitan. Kada ne bude mene neka ostanu ovi redovi moje gorčine i razočarenja.
Mislim da bi mom ocu bilo drago da vidi ove fotografije, da bude svjedok ovog projekta i rezultata koje smo postigli sa njegovom inicijativom. Nekad poželim da mi je biti trunka, bogda, 10% njega pa da bar nekim ljudima kažem kakav su hamelj i kako ih treba upraviti radi opšteg dobra.
Ja još uvijek nisam zaplakao za njim, a otac je preselio a da nikad nije zaplakao za Amelom.
Jednom mi je rekao sa takvom tamom u očima, da bi volio da se isplače i da umre.
Golem je on teret nosio a tako i ja nosim na svojim plećima dio njegovog bremena.
Džemil Hodžić
__
Danas je tačno 30 godina kako su nastale ove fotografije 6. maja 1995. godine na dženazi Amela (Bajre) Hodžić
Šehidsko groblje Kovači,
Sarajevo - Bosna i Hercegovina
__
Published by Facebook in Bosnian on May 6, 2025.