~
Sa svakim ramazanom dođu i uspomene.
Draga sjećanja.
Isplivaju na površinu.
Momenti dragi, momenti zadnji, paradoksalno se pretapaju između košmara i lijepog sna.
Na trenutak se zamislim, proživim to opet, ratni doručak tog kobnog trećeg maja ‘95.
Sjećam se i stare zagorene tave, teška, ogromna.
Moglo bi u nju stati bar desetero jaja, a opet ne sjećam se da smo više od dva iz nje pojeli.
Tekstura brašna, ona gruboča pod jezikom, neugodno hrapava.
Brašno se koristilo kao alternativa za manjak sira i nedostatak jaja.
Bilo ga je, naravno, više nego sira. Sira osim fete nije bilo.
A danas, četiri vrste sira i još dodatno na kraju preko narendan dimljeni sir.
Jaja, mlijeko, sir, čisti luksuz.
Nostalgija, rodi se neka dragost u srcu.
Duša zatreperi.
Često mamu zamolim da je opet napravi.
Baš takvu, onu bez imalo kvalitetnog sira.
Uzalud.
Nije da je ne razumijem.
Ne bih ni ja na njenom mjestu.
Jad i bijeda rata.
Mora.
Smrkne joj se.
Vrati je u taj pakao preživljavanja.
Odustao sam.
Više i ne pitam i ne spominjem.
Samo zamišljam.
Meni je to uspomena, a njoj trauma.
Naš posljednji zajednički obrok.
Topa.
Ona ratna.
~
Džemil Hodžić, april 2020
__